Preplitanje naroda i kultura

Od svog osnivanja Novi Sad je bio multinacionalni grad sa većinskim srpskim stanovništvom, ali je u velikom broju bilo i drugih: Mađara, Hrvata, Slovaka, Rusina, Grka, Cincara, Jevreja, Rumuna, Roma i mnogih drugih, a ovaj multietnički imidž je sačuvan i do danas. Od 1748. godine gradom je upravljao slobodno izabrani Magistrat. Tada je Novi Sad imao 4.620 stanovnika i na čelnim funkcijama grada su se naizmenično smenjvali pravoslavci i katolici. Početkom 19. veka Vuk Stefanović Karadžić, srpski prosvetitelj i reformator pravopisa, za Novi Sad je rekao da je „najveće srpsko opščenstvo na svijetu“. U Revoluciji 1848. godine je grad bombardovan i uništen. Nakon što je grad uništen građanstvo je pristupilo obnovi, unoseći elemente baroka i secesije, kao i ostale stilove u arhitekturu grada. Po završetku Prvog svetskog rata građani Novog Sada i Vojvodine su doneli istorijsku odluku da uđu u sastav Srbije, odnosno Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (buduće Jugoslavije), i od tada dele zajedničku istoriju. U 20. veku je Novi Sad nastavio svoj privredni i kulturni razvoj u okvirima Jugoslavije i Srbije i izrastao u moderan grad sa velikim građevinama i širokim bulevarima. Nakon Drugog svetskog rata u gradu se naglo uvećao broj stanovnika i grad se raširio na sve strane.